U ovom tekstu prikazujem važnost individualnog rad s djecom, u ustanovi sustava socijalne skrbi za vrijeme pandemije COVID-19 iz osobne perspektive socijalnog radnika i praktičara transakcijske analize.

 

Prošlo je gotovo godinu dana od kada su izdane posebne preporuke HZJZ u suradnji s nadležnim ministarstvom za područje socijalne skrbi, koje su bile napisane u svrhu sprječavanja i širenja epidemije uzrokavane virusom COVID-19 ili kako ga naša djeca zovu koronavirusom.

 

U ožujku 2020. god. Hrvatskoj se dogodio lockdown, za naše okruženje to je značilo niz promjena u organizaciji rada i života naše djece s kojima smo radili u sustavu socijalne skrbi.

 

Jedna od najznačajnijih promjena za njih je zasigurno prelazak iz životnog okruženja licem u lice na online nastavu ekran na ekran i zabrana posjeta, kao i ograničenja u pogledu kretanja izvan ustanove. ”Svijet se okreče naopačke”- rekao mi je jedan dječak u razgovoru. I doista, za njih je to najedanput, bio svijet naglavačke.

 

Ono što sigurno možemo reći da su ovim preporukama nadležni realizirali pravo na povremeni nadzor djece smještene u ustanovama socijalne skrbi, a tako i u ustanovi gdje sam radila, radi zbrinjavanja i zaštite tjelesnog i duševnog zdravlja djece, sukladno čl. 25 Konvencije o pravima djeteta.

 

Vodeći računa, opet o zaštiti prava na najbolji interes djeteta sukladno čl. 3 spomenute Konvencije, nije čudno da je jedna od preporuka HZJZ bila intenziviranje individualnog rada s djecom i psihosocijalna podrška, koju provodi socijalni radnik i psiholog u Ustanovi. 

 

Zašto je važno baš individualno raditi s djetetom u vrijeme posebnih okolnosti, kao što je bilo u vrijeme lockdowna?

 

U individualnom radu dijete napreduje svojim tempom i ima prostor ispitivati ona područja (osjećaja, misli, ponašanja) o kojima nema dovoljno znanja ili prema kojima osjeća strepnju (ili strah) zbog prijašnjih iskustava. Zabrana posjeta, on-line nastava, ograničavanje kretanja (...) sve je to za našu djecu bilo novo, nesigurno iskustvo za koje su djeca navela, u razgovoru sa socijalnom radnicom, da su prožeta osjećajem straha od nepoznatog (npr. virusa, kako će se snaći na on-line nastavi i sl.). Za djecu u ustanovi, koja uvijek dijele prostor i pozornost s drugima u grupi, individualni rad predstavlja reparativno iskustvo u kojem dijete ima potpunu pažnju socijalnog radnika, kako bi smanjilo doživljaj strepnje i straha. Inidividualni rad djetetu koje je već imalo životnih poteškoća i problema pomaže vratiti osjećaj sigurnosti u sigurnom prostor jedan na jedan, gdje dijete ima svu pažnju socijalnog radnika i sugovornika koji mu šalje verbalno i neverbalnu poruku da je ono važno, samo zato što postoji i živi.

 

Tijekom odrastanja mi odrasli šaljemo mnogo poruka našoj djeci. Neke od tih poruka djeca povezuju uz određeni način razmišljanja ili fantazija ( npr. što bi se moglo dogoditi ako...). Djeca imaju i određene osjećaje vezano za te poruke i onda donose odluku što će učiniti.

 

Mi odrasli možemo dati i pouku zašto je neka odluka za dijete važna, što može biti rečeno ili pokazano, otvoreno ili skriveno. Ako mi primjerice osjećamo strah da ćemo se razboljeti od koronavirusa i djeci kažemo ”ne brinite to je virus od kojega ćemo vas zaštiti”, manja djeca mogu imati fantaziju ”ako sve ne pojedem za ručak, onda će virus doći po mene i umrijet ću” I ova fantazija može biti potvrđena izjavom odrasle osobe ”sve se s tanjura mora pojesti, inače će ti oslabiti imunitet”. Kao što vidite uopće djetetu nismo rekli da ako sve ne pojede će umrijeti, ali je ono to sebi tako objasnilo. Tako snažno objašnjenje može rezultirati prejedanjem i novim problemom.

 

Svijet dječje mašte je nevjerovatno bogat, neotkriven i magičan i u razgovoru s djetetom moramo biti autentični. Ako nas je strah možemo reći djeci ”I teta ima neku bojazan oko tog virusa, možda se ne možemo zauvijek zaštiti od njega, ali možemo u strahu biti zajedno, jedni kraj drugih”, jer kad nas je strah, trebamo drugo ljudsko biće da nas zagrli i bude kraj nas, da se osjećamo sigurnije. Kad smo autentični dijete to prepoznaje i nema potrebu za magičnim objašnjenjima.

 

Djeca odrasle često doživljavaju moćnijima, onima koji izdaju naredbe i definiraju njihov svijet: ”ne smiješ ići izvan Ustanove”, ” ne smiješ izlaziti bez maske”,”lijepo se ponašaj”, ”slušaj me”.  Dijete kroz ove poruke dobiva i uvid u našu gestikulaciju, izraze lica, pamti naš ton glasa, držanje tijela i sl.. Kad djetetu kažemo slušaj starije (jer oni u ovoj situaciji znaju bolje od tebe jer su stariji i sl.) dijete to može čuti kao ”stariji su pametniji i znaju bolje od mene ali i kao poruku da ne misle i da nemaju pravo postavljati pitanja”. Tada se povlače u sebe, imaju osjećaj manje vrijednosti, niskog samopoštovanja i lošiju sliku o sebi, što u inidividualnom radu postaju teme na kojima se procesno radi s djetetom kako bi poboljšalo sliku o sebi, ojačalo samopouzadnje, samopoštovanje, imalo osjećaj veće vrijednosti itd..

 

Također, djeca vrlo rano nauče da se pravila moraju poštovati, no nemaju razvijenu mogućnost ispitati važnost tih pravila i imaju li ona smisla, pa ih jednostavno poštuju. Dodatno, djeca to često ne žele činiti, pa osmisle dodatne načine kako da se zaplaše ili navedu na poslušnost npr. ”Ako budem poslušan, svi će me ovdje voljeti”.

 

Djeca koriste takva magijska razmišljanja da sačuvaju svoju verziju poruka koja dobivaju od nas starijih (roditelja, odgajatelja, socijalnog radnika, psihologa).  One sadrže i dječje fantazije o dubljem značenju roditeljskih poruka što može i ne mora biti istinito. Jedna od najopasnijih poruka koje djeca mogu doživjeti kroz vrlo iskrenu rečenicu ”zabranju se posjeti”, npr. ”da ne budu bliski”, ”da ne osjećaju”, ”da ne budu oni”.

 

Osnovni cilj individualnog rada s djetetom je povezanost s drugima, kao i prepoznavanje te rad na zadovoljavanju relacijskih potreba. U individualnom radu sa socijalnim radnikom u psihosocijalnom procesu je ekstenzija povezivanje socijalnog radnika i djeteta. Cilj je u ”ovdje i sada” trenutku  emaptički se povezati u odnosu s djetetom. Zašto?

 

Djeca odrastaju sigurno kada su njihove potrebe za realcijama zadovoljene. Relacijske potrebe su povezane s osnovnom ljudskom potrebom-socijalnom povezanošću. One nas motiviraju da održavamo i  njegujemo emocionalnu privrženost prema drugima. Ostaju prisutne tijekom cijelog života i obično su nesvjesne toliko dugo koliko nisu zadovoljene. Kada nam neka potreba nije zadovoljena doživljavamo psihološki stres. Stvara se pristisak, osjećaj praznine i usamljenost. Sve već što je dijete, više ili manje, prošlo prije dolaska na smještaj ili pri samom smještaju. Ako se nastavi nezadovoljavanje tih potreba, dijete može postati agresivnije, ljutito i frustrirano, a vrijeme lockdowna je zasigurno vrijeme u kojem djeca nisu mogla zadovoljiti sve svoje potrebe u odnosima (nisu polazili školu, nisu ostvarivali osobne odnose s roditeljima, nisu odlazili na sladoled i dr.). Neka od djece su mi u individualnom radu navela da su mislili ”nitko nije uz mene”, ”kakve koristi da se trudim kada me nitko ne doživljava” , ”ja sam samo broj”. Ako su relacijske potrebe kronično nezadovoljene, dijete može imati poremećaje u raspoloženju, mislima, tijelu i ponašanju.

 

Relacijske potrebe su potrebe jedinstvene za interpersonalni kontakt, čine osnovu psiholoških elemenata koji poboljšavaju kvalitetu života i utječu na pozitivan osjećaj sebe u odnosu. U individualnom radu s djetetom mogu biti ostvarene djelomično ili u cijelosti u ”ovdje i sada” trenutku. To je razlog zbog kojega je cilj inidividualnog rada s djetetom povezanost- relacija.

 

Individualni rad djeteta sa socijalnim radnikom je važan i u vrijeme koje nije obilježeno koronavirusom. Može se pretpostaviti da se individualnim radom s djetetom poboljšava njegovo zdravlje, socijalni odnosi, a što može utjecati na povećanje kvalitete suživota općenito djece u zajednici. Ne zaboravimo!!!

 

Svi, i mali i veliki, imamo potrebu:

 

• za sigurnošću u odnosu- psihička i fizička prisutnost pruža osjećaj sigurnosti mnogo više od riječi
• da budemo prepoznati i priznati da vrijedimo –netko nas razumije i cijeni ono što je razumio o nama
• potrebu za prihvaćanjem od stabilne osobe na koju se možemo osloniti i koja nas može zaštiti-svatko treba nekoga tko će ga zaštiti, pružiti informaciju i podržati
• potrebu za sličnosti ili potvrdom osobnog iskustva
• potreba za samodefinicijom—svatko je jedinstven
• potreba da utječemo na druge- zbog ove potrebe djeca su sposobna raditi bilo što samo da bi privukla pažnju druge osobe i bitno je prepoznati taj trenutak i ponašanje djeteta
• potrebu da druga osoba inicira- susret ili razgovor s nama
• potrebu za izražavanjem ljubavi- jer kako kaže mali princ

 

 ”Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno očima je nevidljivo.” Antoine de Saint- Exupery