Smatram da je važno u pogledu TA koncepata, razmotriti pojam odgovornosti za odnos. U co-creative TA princip dijeljenja odgovornosti počinje sa dijeljenjem moći, preuzimanja odgovornosti za odnos koju klijent i terapeut dijele podjednako (Tudor, 2017 a). Prema Tudoru (2017 b) empatija je važna za razumijevanje odnosa, a manifestiranjem iste u odnosu na klijentov socijalni, kulturni i istraživački kontekst, koristimo ju kao sredstvo kojim njegujemo holistički pristup.

O odnosu govore mnogi teoretičari, a ravnopravan odnos terapeuta i klijenta može utjecati na promjenu klijenta (Corey, 2004). Nadalje, slovenska autorica Čačinović-Vogrinčić (2006) navodi kako nam odnos omogućava i olakšava proces pomaganja jer čuva razgovor na način da pomoć istražuje i sustvara i ona odnosu dodjeljuje pridjev suradni.

Svaki odnos treba počivati na ravnopravnom dostojanstvu (Jull, 2006). Ravnopravno dostojanstvo znači otvorenost i uvažavanje razlika, što povlači napuštanje dojmova o tome što je pravo, a što krivo. Odnos definira ulogu, poziciju, vrijednost dvoje ili više ljudi u zajedništvu.

Ključna osobina svakog odnosa prema prethodno navedenim autorima je da se ljudi u odnosu osjećaju od važnosti, vrijednosti, koristi jedni drugima, pa ovakvo određenje odnosa, prema mome mišljenju možemo preslikati i na psihoterapijski odnos.

Odnos je u terapiji važan i on je temelj za razvijanje djelotvornog i suradnog okruženja, no tko je nositelj odgovornosti za odnos u terapiji?

Ono kako ja to vidim da je s jedne strane odnos u terapiji komplemetraran tj. postoji različita raspodjela odgovornosti za odnosa koju imaju sugovornici, teraput je odgovoran za kvalitetu odnosa, za proces terapije i općenito svoj odnos sa klijentom. No, s druge strane čim smo u odnosu postoji i odgovornost druge strane, tako je, jednom kada je uspostavljen odnos, i klijent odgovoran za održavanje odnosa.

Stoga u razumijevanju psihoterpijskog odnosa, za mene važnu ulogu ima princip co-creativne terapije; dijeljenje odgovornosti u odnosu. Odgovornost psihoterpeuta je poticati klijenta da preuzme osobnu odgovornost ne narušavajući pri tom klimu ravnopravnog dostojanstva u odnosu. 

I teraput i klijent odgovorni su za odnos u terapiji.

 

LITERATURA:

1. Corey, G. (2004). Teorija i praksa psihološkog savjetovanja i psihoterapije. Jastrebarsko: Naklada slap.

2. Čačinovič Vogrinčić, G., Kobal, L., Mešl, N. i Možina, M.(2006). Uspostavljanje suradnog odnosa u socijalnom radu. Zagreb: Biblioteka socijalnog rada.
3. Jull, J. (2006). Vaše kompetentno dijete. Zagreb: Pelago
4. Tudor, K. (2017 a). Understanding Empathy. Transactional Analysis Journal, 41 (1), 39-57.
5. Tudror, K. (2017 b). Empathy: A Cocreative Perspective. Transactional Analysis Journal, 41 (4), 322-335.